Johannes Ramel
Povjerenje u Isusa i Njegovu riječ dovelo me na put na kojem mi je bogato darovana Gospodinova bliskost i vodstvo. Obistinila se riječ: Blagoslovljen je čovjek koji … uživa u zakonu GOSPODINO VU i o zakonu njegovu razmišlja dan i noć … uspijevat će što god on čini (iz Psalma 1,1-3).
Potječem iz seljačke obitelji iz Donje Austrije i odrastao sam u uskoj povezanosti sa životom župe. Kad mi je bilo šesnaest godina uznemirilo me jedno odsudno pitanje: “Što je smisao tvog života; kamo spadaš; gdje nalaziš svoje mjesto u društvu?” Osjećao sam da je to najvažnije pitanje za mene i htio sam naći odgovor na nj. Od mah sam pomislio da mi taj odgovor može dati samo Bog pa sam otišao u svoju sobu, kleknuo i pomolio se: “Isuse, pokaži mi što je Božja namjera za mene. Ne bih htio promašiti u životu.” Potom sam otvorio Bibliju Piusa Parscha i pročitao: Šimune, sine Jonin, ljubiš li me više negoli ovi? (Ivan 21,15).
Te Isusove riječi kao da su bile izrečene izravno u pogledu mog stanja i bile su mi Njegov odgovor. Njegova blizina koju sam mogao osjetiti istodobno me zbunila i učinila blaženim. Prvi put u ži votu osjetio sam da mi je na neki način progovorio Bog, što mi je bi lo poznato samo iz biblijskog svjedočanstva. Opazio sam da mi se On otkrio i dao mi naputak za život. Uvidio sam da je u svoju ruku preuzeo moj život i da će me voditi. Pripao sam Njemu i s time se našao pod Njegovom zaštitom. S tog razloga zatražio je moju ljubav. Nije od mene zahtijevao velika postignuća, koja bi me mogla izložiti pretjeranim zahtjevima. Radilo se samo o tome da mu budem na raspolaganju.
Odlazak od lica Božjega
No uskoro sam, kao da sam se razbudio od nekog drugog svije ta, počeo slijediti vlastite namisli. Time sam odvratio svoju pozor nost od Isusa te ponovno ostao nasamo sa svojim namjerama. Iz toga što sam bio doživio zaključio sam da bih trebao postati župni kom. To mi baš nije bilo pri srcu, jer sam se pribojavao studija i osa mljenosti koju sa sobom nosi neženstvo, koje Katolička crkva zahti jeva. No sve dolazi kao da je umotano. Tako sam krenuo tim putem te završio srednju školu u Hornu i otišao na sjemenište u St. Pölten.
Sve me više obuzimao stav: “Moraš napraviti nešto od sebe, jer radiš na svom životnom zva nju, na kojem se može daleko sti ći.” Pri tome Gospodin gotovo ni je mogao reći ništa mome srcu, jer više nije imao pristup do mo jih najdubljih nastojanja. Ponov no sam u svoje ruke uzeo vlastit život. Cijena za to bila je duboka osamljenost – čak i od Isusa. Ka da sam se molio nisam više dobi vao žive riječi kao ono u početku.
Dana 29. lipnja 1963. godine, to jest na blagdan svetog Petra i Pa vla, bio sam zaređen za svećenika. Služeći potom kao župnik u gra diću Golling an der Erlauf (u Austriji), obrazovao sam mnoge suradnike na tom području. Crkvenu zgradu dao sam umjetnički ukrasiti i uspio sam sagraditi župni pa storalni centar i župni dvor. Ugled novoutemeljene župe sve je vi še rastao, a s time i poštovanje koje sam kao župnik uživao među ljudima.
Traganje za Gospodinom
S godinama sam ponovno počeo tragati za spokojem pa mi se vratilo ono pitanje iz početka: “Što je Božja namjera s tobom?” No mnogo toga je s vremenom izgubilo privlačnu snagu. “Je li to što sam dosad napravio išta vrijedilo?” Pavao je rekao: Jer nitko ne može postaviti drugi temelj osim onoga koji je postavljen, koji je Isus Krist – a s čime ja gradim? Oganj će iskušati kakve je vrste či je djelo. Ostane li kome djelo koje je nadogradio, primit će plaću (1. Korinćanima 3,11-14). Isus pak je rekao: Bez mene ne možete učiniti ništa (Ivan 15,5). Pavao je priznao: I govor moj i moje propo vijedanje nije bilo u uvjerljivim riječima ljudske mudrosti, nego u iskazivanju Duha i snage: da vaša vjera ne bude u ljudskoj mu drosti, nego u snazi Božjoj (1. Korinćanima 2,4.5).
Nedostajala mi je ta Božja snaga – snaga Svetog Duha. Pun oče kivanja otišao sam u svibnju 1976. godine na seminar o djelovanju Svetoga Duha, gdje sam se radovao svježini i neposrednosti moli tava. Na moje čuđenje, počela je u meni rasti trajna spoznaja da su Božja obećanja za moj život mjerodavna. Nekako se sve poklopilo i posložilo, tako da je iz toga mogao izrasti mir i radost.
Prihvatio sam Isusa
Ključ te novootkrivene stvarnosti bio je: “Moraš primiti Isusa.” No moje je pitanje glasilo: “Kako se to može dogoditi? Nije li se to zbilo u sakramentima?” Na moje zaprepaštenje, u Svetom pismu nisam našao nikakve naznake o sakramentima, osim toga da Isu sa trebamo prihvatiti vjerom: Svima koji ga primiše on dade moć da postanu djeca Božja, onima ko ji vjeruju u njegovo ime (Ivan 1,12). Tu odluku vjere proveo sam u dje lo u osobnoj molitvi.
Sada sam Gospodina Isusa Kri sta prihvatio onako kako je On to htio od samog početka. Odjednom je u meni bila Njegova mirotvorna prisutnost. Moje povjerenje teme ljilo se na Njemu i Njegovoj riječi. I ako se opet nađem izvan Kristova Duha, neodložno se trebam ispra viti i uskladiti s Njim te mu prizna ti svoj promašaj. Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i prave-dan da nam oprosti naše grijehe i da nas očisti od svake nepra vednosti (1. Ivanova 1,9). Isus je moj zagovornik kod Oca.
Uho učenika
U meni je sve više i više rasla poslušnost Božjoj riječi. Ona je po stala krajnje i odlučno mjerilo za moj život vjere. Boljelo me kad sam uvidio da je tijekom povijesti ispravan pristup spasenju po Isusu Kristu bio zapriječen time što je Rimokatolička crkva svojom praksom krštenja dojenčadi naučavala i u djelo provodila lažan na čin spasenja. Dok sam još bio župnik dao sam da me krsti jedan na vjestitelj Evanđelja koji je na svom proputovanju odsjeo kod mene.
I u štovanju svetaca zapriječen je izravan put obraćenja Bogu. Svecima se ponekad odaje počast koja pripada samo Bogu. Mi smo pod zaštitom Svevišnjega, a ne pod zaštitom svetaca.
Isus je jedini put k Ocu, a Marija nije put do Boga. U poslani ci Hebrejima Isus je prikazan kao jedini svećenik po redu Melki sedekovu. On je bio žrtvovan jedan jedini put, kako bi odnio grijehe mnogih. Kako bih ja kao svećenik mogao obnavljati tu, jednom za svagda prinesenu, Isusovu otkupiteljsku žrtvu i donositi je dru gima?
Putem sakramenata ljude se na vodi na to da se pouzdaju u posre dovanje drugih ljudi, umjesto da s vjerom zazovu Isusa: Jer ako svo jim ustima priznaješ Gospodina Isusa i u svome srcu vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Dakle, srcem se vjeruje na opravdanje, a ustima se ispovijeda na spasenje (Rimljanima 10,9-10).
Gospodinov put
Budući da u pogledu tog središ njeg pitanja, to jest u pogledu spa senja, u crkvenoj predaji nisam mogao naći nikakvu otvorenost ili utemeljenost na Božjoj riječi, kako bih bio poslušan vjeri morao sam napustiti Rimokatoličku crkvu. Stoga sam 4. studenog 1985. istupio iz nje. Time nisam napustio Gospodinovu crkvu, nego jednu zabludjelu vjeroispovijest. Nakon što je biskup doznao da upitnim smatram krštenje dojenčadi i sve ćeničko ređenje, bio je prisiljen razriješiti me od službe.
Sa četrdeset i osam godina počeo sam samostalno zarađivati za život tako što sam ugovarao zajmove za gradnju, a nakon toga radio s osiguranjem. Bio je to put poniženja i dokazivanja. Isusovo pi tanje: “Ljubiš li me više negoli drugi?” u to doba bilo je itekako zna čajno. No budući da sam znao kome sam poklonio svoje povjerenje i poslušnost, mogao sam se uvijek iznova odlučivati za Božju riječ.
Godinu dana kasnije oženio sam se s Elsom kod matičara. U na zočnosti svoje braće i sestara u vjeri položili smo svoj brak pod Gos podinovu vlast. Zajednički čitamo Sveto pismo i u molitvi tražimo Božje vodstvo.
Otada sam sreo još više braće i sestara u Gospodinu, koji su slič no kao i ja vjerom donijeli jasnu odluku i pronašli ključ Božjeg kra ljevstva: živu vjeru u uskrsloga Gospodina Isusa Krista.
Okupljamo se u kućama i stanovima te na temelju svoje slobodne odluke donesene vjerom tvorimo zajednicu, proslavljamo Boga i čvrsto držimo nauk apostolâ čitajući Pismo i moleći se – kako nam bude na srcu – lomeći kruh tijekom Gospodnje večere. Zajednički u uzdanju idemo putem u budućnost znajući da Gospodin i danas još uvijek gradi svoju Crkvu.
Johannes Ramel
Krummnussbaum, u jesen 2000. godine.
Nakon odlaska u mirovinu, Johannes Ramel je svoj put do žive i spasonosne vjere u Isusa Krista iznio u knjizi koju je napisao. Na slovna stranica njezina prvog izdanja, koje je u međuvremenu ra sprodano, nalazi se na prethodnoj stranici. Drugo izdanje tiskano je pod nazivom: “Im Aufbruch des Glaubens” i sadrži stotinu četr deset i četiri stranice. Izdano je u vlastitoj nakladi i može se naru čiti izravno od autora:
Johannes Ramel, Neudastr. 10, A-3375 Krummnussbaum, Österreich, Tel. ++43-(0)2757-84 31, e-mail: kontakt@johannes- ramel.at, www.johannes-ramel.at.
Na temelju mnogih pisama čitatelja, ta knjiga je već mnogima po mogla da dođu do spasonosne vjere u Isusa ili da iznova preurede svoj život u svjetlu Božje riječi.
