Za većinu katolika papinski autoritet, koji proizlazi od Petra, glavni je temelj vjere. Za ostale, to je posljednje čemu se utječu kada sve drugo propadne. Što se tiče moga života, bila je to pretpostavka koju nisam preispitivao, sve do posljednjih godina moje svećeničke službe. Ozbiljnije sam se počeo baviti proučavanjem te teme kada je Papa Ivan Pavao II posjetio Trinidad 1985. godine. Sjećam se te glasne i raskošne ceremonije koja se odvijala na stadionu. Još uvijek se živo sjećam obožavanja okupljenog naroda Papi. Svi su ustali i u ritmu bubnjeva uglas vikali «Ivane Pavle volimo te». Papa se zahvalno naklonio njihovom poniznom laskanju.
Već tada sam u sebi preispitivao, drži li on zaista ključeve apostola Petra. Taj dan je za mene bio vrlo bolan, kada su na kraju programa svi svećenici dobili priliku slikati se sa Papom, ja sam samo tiho otišao. Dok sam se vozio kući okupan tropskim pljuskom činilo mi se kao da je i moje misli prekrio crni oblak. Kako taj čovjek može tvrditi da ima Petrovu silu i autoritet, kada se njegova poruka i ponašanje uvelike razlikuju od Petrove? Sjetio sam se Petrova susreta sa Kornelijem, «Dok je Petar ulazio, Kornelije mu iziđe u susret, pade mu do nogu i pokloni se. A Petar ga podignu i reče mu: Ustani! I ja sam samo čovjek!»[1]
Od te večeri sam znao da moram revno početi proučavati tekst iz Matejeva evanđelja, uklesan u kamen bazilike Svetog Petra na latinskom, «Tu est Petrus». Želio bih podijeliti razvoj svojih razmišljanja od tada i sve do sada kada sam nastavio proučavati riječ Božju.
Papinsko prvenstvo, Petrov nasljednik, povijesni je ostatak iz lažnog Dekreta Konstantina i Izidora, o čemu smo govorili u IV poglavlju. No ipak, Papinstvo je bedem i temelj rimske Crkve, ponos i dika odanih katolika, jer im to omogućuje direktnu vezu sa Isusom. Svijet je u zadnje vrijeme, kako se čini, rasplamsao svoju ljubav spram Papinstva. Papinstvo tvrdi, protivno Pismu, povijesti i razumu, da je njihova Crkva utemeljena na samom apostolu Petru tvrdeći kako je upravo on bio prvi Rimski biskup koji je svoj autoritet predao svim slijedećim biskupima i Papama, to je ključni element Rimokatoličke crkve. Rimska Crkva i službeno izjavljuje,
«Gospodin je samo Šimuna, kojemu je dao ime Petar, učinio stijenom svoje Crkve…Ta pastirska služba Petra i drugih apostola spada u temelje Crkve. Nastavljaju je biskupi pod Papinim prvenstvom.»[2]
Ova izjava, štoviše čitava struktura Rimokatoličke crkve temelji se na tri pretpostavke:
- tekst u Evanđelju po Mateju 16:16-20 znači da je Petar temelj Crkve; da je Crkva sagrađena na njemu.
- Petar je otišao u Rim i postao prvi Rimski biskup.
- Biskupi su Petrovi nasljednici pod Papinim prvenstvom.
Važno je spomenuti da je popis Papa koje je sastavio Rim izmišljen. Crkvu u Rimu je u njezinim skromnim početcima vodilo više starješina a ne jedan biskup. Kasnije u povijesti bilo je puno pitanja i intriga oko raznih ljudi koji su tvrdili da su Petrovi nasljednici, o njima ću nešto reći na kraju ovoga poglavlja. No, glavni cilj ovoga poglavlja nije pregled papinstva već analiza gore navedenih tvrdnji, koje rimska crkva uzima za gotovo.
I Pretpostavka: Gospodin je Šimuna, kojemu je dao ime Petar, učinio stijenom svoje crkve tj. Temeljem svoje crkve.
«Ti si Krist. Sin boga živoga! Odgovori mu Šimun Petar. Na to će mu Isus:’Blago tebi, Šimune, Jonin sine, jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski! A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću crkvu svoju i Vrata pakla neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, biti će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima.’ Tada naredi učenicima da nikome ne kazuju da je on Mesija.» (Matej 16:16-20)
Štogod da su Isusovi suvremenici smatrali da on jest ovaj tekst nam pokazuje da su njegovi učenici dobro znali tko on je, kao što je i Petar bez oklijevanja rekao. Tu Petrovi spoznaju kako je Isus Mesija (Pomazanik) i «Sin Boga živoga» (su-vječan sa Ocem, dakle Bog) pripisuje Božjem otkrivenju. Upravo za to otkrivenje Gospodin govori da će biti kamen temeljac na kojem će On sagraditi svoju Crkvu, i to je istina. Naime posljednje riječi koje Gospodin upućuje učenicima jest zapovijed, «naredi učenicima da nikome ne kazuju da je on Mesija.» Držati se uvjerenja da je Petar stijena nije ništa drugo doli izvrtanje jasnih Božjih riječi. Zaključak da je crkva sagrađena na čovjeku, a ne na Božjem otkrivenju kako je Isus Mesija, Sin Boga živoga, je vrijeđanje Kristove doktrine i korumpiranje Božje riječi.
Potvrdu značenja ovoga stiha Duh Sveti nam je dao u grčkome jeziku, jeziku na kojem je Novi zavjet napisan. Grčka riječ za Petra jest petros, to je imenica muškoga roda koja označava komad stijene veći od kamena. Nasuprot tome imamo grčku riječ za stijenu petra, to je imenica ženskoga roda koja znači kamena podloga, vrlo velika, čvrsta nepromjenjiva, nepokretna. Dakle, crkva je utemeljena na velikoj kamenoj podlozi, a ne na komadiću granita. Ta kamena podloga, temelj, jest Bogom dano otkrivenje. S tim otkrivenjem se podudara jasno poslanje dano Petru, koje čitamo u 19. retku.
«Tebi ću dati» dakle Petru osobno su dani «ključeve kraljevstva nebeskog». To proročanstvo se ispunilo kada je upravo Petar bio instrument koji je to otkrivenje otvorio Židovima, «da je Bog učinio Gospodinom i Mesijom tog Isusa» (Djela apostolska 2:36), i poganima, (Djela 10:34-44). Moć tih ključeva je vezana uz to otkrivenje o osobi Isusa Krista koje je prvo najavio Židovima, a potom i poganima. Sam apostol Petar je ispunio prvotnu namjenu. Nasljeđivanje ovog proročkog poslanja nije moguće, jer može biti samo jedno prvo otvaranje kraljevstva za Židove i pogane. Drugi dio 19. stiha tiče se odgovornosti svezivanja i razrješivanja. To je pitanje crkvene discipline, koje su dobili i drugi apostoli o tome čitamo u Mateju 18:18. Središnja tema Mateja 16:16-20 jest Isusovo božanstvo, «Sin Boga živoga» i njegove uloge Mesije, Krista, to je stijena na kojoj je izgrađena Njegova Crkva.
Katolički apologetičari kažu da je Matejevo evanđelje pisano na Aramejskom jeziku. Tvrde da se u originalnom tekstu Mateja 16:18 riječ Ke’pha koristi za ime dano Šimunu sinu Joninu i ta riječ stijena na kojoj Krist obećava sagraditi svoju crkvu. Ove tvrdnje imaju nekoliko propusta, a to su, da je Novi Zavjet nadahnut i pisan Grčkim jezikom i ne postoji tekst na Aramejskom koji bi podržavao takvo tumačenje. Postoje prijevodi Novoga Zavjeta sa grčkog originala na Aramejski i Sirijski jezik, ali to ne može točno predstavljati navodni originalni Aramejski tekst. Aramejski tekst je samo nenadahnuti prijevod originalnog Grčkog teksta.[3]
Zanemarimo li izmišljanje nepostojećeg originalnog Aramejskog teksta, Rimska crkva je u obranu svoga argumenta uzela u obzir sličnost riječi Petar i «stijena». Kao rezultata toga, Rim je vješto zamijenio jednu riječ drugom i time dobio stih koji glasi, «Ti si Petar i na tebi ću Petre sagraditi svoju crkvu.» No, Gospodin je rekao «na toj stijeni», a ne «na tebi». «Na toj stijeni» označava istinu koju je Petar izrekao «ti si Krist Sin Boga živoga». Ta istina je od temeljene i životne važnosti za crkvu stoga je uistinu možemo smatrati 'stijenom’.
Tvrdnje kako je Papa Kristova zamjena protivne su zdravom razumu
Mesija Isus posjeduje potpunu, vrhovnu i opću moć. To je isključivo Njegovo pravo i tvrdnje kako netko drugi ima tu moć su smiješne i vrijedne prijezira. No ipak, Rimska crkva se ne libi tvrditi kako upravo tu vlast ima Papa, što i službeno tvrdi ovim riječima,
«Rimski prvosvećenik po svojoj Službi kako namjesnik Kristov i pastir cijele Crkve ima nad Crkvom potpunu, vrhovnu i opću vlast koju može uvijek slobodno vršiti.»[4]
Jedino Isus Krist Sin Božji može zahtijevati potpunu ljudsku podložnost u pitanju vjere i vjerske prakse. Rimska crkva je svome prvosvećeniku pripisala zvanje koje pripada jedino Kristu. «Potpuna, vrhovna i opća vlast» jedino pripadaju «Sinu Boga živoga».
Otac je dao da u Isusu Kristu Spasitelju prebiva sva punina, «punina Onoga koji ispunja sve u svima.»[5] On je taj koji izobilno daje svojem narodu, «milost za milost».[6] Žudnja za moći Rimske crkve nije zadovoljena uzurpiranjem vrhovne i opće vlasti nad čitavom crkvom, već izjavljuje kako joj je dodijeljena punina milosti i vjere, «…punina milosti i istine povjerene Katoličkoj crkvi.»[7] Tako se Rimska crkva stavila na mjesto Krista tvrdeći da, «nema grijeha, a kako bio težak, koji sveta Crkva ne može oprostiti.»[8] Koliko god nam se ova izjava činila besramna i pretenciozna Rimska crkva ide još dalje izjavljujući, «Rimski velikosvećenik ima pravo suditi…onima koji su na najvišem civilnom položaju u državi.»[9] Ovime se rimski velikosvećenik predstavlja kao vrhovni sudac kojem svi moraju odgovarati i jedini koji može prosuditi između dobra i zla.
Ova tvrdnja se protivi i Duhu Svetome, istinskom Kristovom namjesniku
Izjavljujući da je «Rimski prvosvećenik po svojoj Službi kako namjesnik Kristov i pastir cijele Crkve ima nad Crkvom potpunu, vrhovnu i opću vlast koju može uvijek slobodno vršiti», Rimska crkva je protiv Duha Svetoga. Gospodin Isus je Duhu Svetome, božanskoj osobi svetoga Trojstva, povjerio duše na čuvanje. Gospodin Isus ima svojega namjesnika, a to je Duh Sveti, «On će, kada dođe, dokazati svijetu zabludu s obzirom na grijeh, na pravednost i na sud.»[10] Duh Sveti osuđuje grijeh, čini da grješnik shvati svoju izgubljenost i da mu je potrebna Kristova pravednost. Duh Sveti je taj koji duši mrtvoj u grijehu donosi život. To je zaista čudesno djelo milosti o kojem nam govori Pismo, «koliko je u nama koji vjerujemo izvanredno velika njegova snaga koja odgovara djelotvornosti silne moći njegove, što je pokaza u Kristu uskrisujući ga iz mrtvih.»[11] Takva je moć službe Kristova namjesnika, veličanstvena i važna da se vjernik mora diviti pun strahopoštovanja pred Njegovom božanskom osobom. Stoga, apsurdne i bogohulne su tvrdnje da neko ljudsko biće može biti Kristov namjesnik i obavljati takvu službu. Naime, Kristovo djelo otkupljenja i služba Duha Svetoga su izravno povezane i strašna je pogreška zamijeniti namjesničku službu Duha Svetoga s položajem ili djelom bilo kojeg čovjeka. Isus je dok je bio na zemlji vjernicima bio Gospodar, Savjetnik i Vodič i obećao je poslati Duha Svetoga, svojega zamjenika kako bi boravio među vjernicima zauvijek.[12] Taj Duh ima izravan utjecaj na živote vjernika što nam govori i Pismo, «A Gospodin je Duh. Gdje je Duh Gospodnji ondje je sloboda. A mi svi koji otkrivena lica odrazujemo kao ogledalo slavu Gospodnju, preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, od Duha.»[13]
Djelovanje Duha je transformirajuće, Duh mijenja vjernike u sve slavniji odraz Gospodinov dok jednoga dana ne budu savršeni u slavi s Gospodinom zauvijek. Kršćani bi stoga trebali puno više cijeniti potpunu, cjelovitu službu koju Duh Sveti čini.
U suprotnosti sa ovim veličanstvenim istinama o Duhu Svetome i njegovoj službi Vatikanske tvrdnje su strašne, «Po Božjoj uredbi Papa ima vrhovnu, potpunu, neposrednu i opću dušobrižničku vlast za dobro duša.»[14] Ovakvo uvjeravanje ljudi da je Krist postavio smrtnog čovjeka da obavlja službu zamjenika na zemlji je poricanje samoga Isusa Krista.
Povijesno prenošenje ovlasti namjesnika sa Cezara na Kristova namjesnika
Ta tvrdnja, da je Papa Kristov namjesnik, je strana i u povijest papinstva je došla relativno kasno. Rimski biskup tvrdio je kako je on Cezarov namjesnik i nasljednik, istinski Cezarov nasljednik. Grad koji je nekoć bio centar moći Rimskoga carstva postao je grad u kojem je Rimski biskup vršio svoju vlast. Postupno su ga i drugi biskupi i gradovi prihvatili kao Cezarova namjesnika i nasljednika, čak mu je i titula ostala ista, «Pontifex Maximus». Rimski biskup također je počeo tvrditi kako je on «Apostolski namjesnik»[15], znači Petrov namjesnik.[16] Biskup Inocent (401-417 AD) u ranom petnaestom stoljeću je tvrdio da je Krist Petru predao vlast i postavio ga za Rimskog biskupa. Slijedeći logiku te tvrdnje dolazi do zaključka da je Rimski biskup Petrov nasljednik i da ima pravo na Petrove privilegije i vlast. Bonifacije III koji je postao Rimskim biskupom 607. godine, sam je sebe postavio za «Univerzalnog biskupa» tvrdeći da je namjesnik i vladar nad svim biskupima. Tek u osmom stoljeću počinje se koristiti titula «Namjesnik Sina Božjega»[17] koju nalazimo u falsificiranom dokumentu «Konstantinova Donacija».[18] Iako je otkriveno da je taj dokument falsifikat Rimski biskupi su od osmoga stoljeća zadržali titulu «Kristov namjesnik». Ta titula je Papi donosila i svjetovnu i duhovnu vlast. Pokazalo se da je lako postati ovisan o toj božanskoj moći koju ova titula nosi u sebi. «Kristov namjesnik» ne poznaje niti jedan drugi autoritet osim vlastitog. On je Gospodar svega i ponosno tvrdi, «Nitko ne može suditi Prvoga.»[19]
Krajnji rezultat ovakvog tumačenja riječi koje je Krist rekao Petru dovodi do stvaranja Vrhovnog svećenika koji tvrdi da ima nepogrešivo učenje i vlast nad svim bićima u duhovnoj i zemaljskoj sferi. Apostol Pavao je prorekao nastajanje takve apsurdne službe kada je rekao, «Sin propasti, Protivnik koji 'sam sebe oholo uzdiže protiv svega’ što ljudi nazivaju 'Bogom’ ili drže za sveto, tako da 'sjedne u Božji hram’ pokazujući sebe kao da je 'Bog’»[20] umjesto «Krista, Sina Boga živoga».[21] Uistinu podignut je Pontif, sin propasti. Papinstvo izjavljuje kako su upravo oni potpuna i istinska zamjena za Krista i Njegovo djelo. Moramo prepoznati i prokazat to namještenje, kao što to čini i Duh Sveti, «A Žena koju si vidio jest Veliki grad koji kraljuje nad kraljevima zemlje.»[22]
II Pretpostavka: Petar je otišao u Rim i bio prvi Rimski biskup
Pismo nam ništa ne govori o Petrovom odlasku u Rim. Imamo zapise da je posjetio Samariju, Cezareju, Antiohiju. No, ne nalazimo da je ikada išao u Rim, što je ključna tvrdnja za održanje Rimokatoličke teorije. Možemo biti sigurni da Duh Sveti nikako ne bi ispustio tako važnu činjenicu. Apostol Pavao u svojoj poslanici Rimljanima pozdravlja mnoge u Rimskoj crkvi, no ne spominje Petra. Opet, taj isti Pavao za vrijem boravka u Rimu, kojim je tada vladao Neron, u svojim poslanicama crkvama i Timoteju niti jednom ne spominje Petra, iako spominje druge ljude koji su bili sa njim u gradu. Jasno je da je tvrdnja kako je Petar bio prvi Rimski biskup samo nagađanje i prijevara, i ne može biti temelj vjerovanja.
II Pretpostavka: Rimski biskupi su Petrovi nasljednici pod Papinim primatom
Ova pretpostavka službeno glasi,
«Božja asistencija također dana nasljednicima apostola, kada naučavaju u jedinstvu s Petrovim nasljednikom, te, na osobit način, Rimskom biskupu, pastiru cijele Crkve…»[23]
Pismo nam nigdje ne spominje ikakve Petrove ili nasljednike apostola. U Djelima apostolskim 1:21-22, dani su kriteriji za apostole. Ta pozicija se odnosila jedino na dvanaestoricu i Pavla, njih je na tu poziciju postavio sam Isus bez ikakve naznake nasljeđivanja. U Novome zavjetu nalazimo da su Apostoli postavljali starješine[24] i đakone, a ne apostole. No, ova lažna pretpostavka od životne je važnosti za Papinstvo, to je ogroman sustav koji se temelji na pojmu apostolskog nasljeđa. No, apostolsko nasljeđe bez apostolske doktrine je prijevara. Bog nije svoju Istinu povjerio nikakvom ljudskom sistemu, jer tkavj je sistem sam po sebi manjkav. Vidljivo apostolsko nasljeđe kroz povijest je nemoguće, ako je samo jedna karika kriva čitav slijed nakon nje je pogrešan. Pa ipak, katolici su lansirali svoju zvijezdu papinstva temeljenu upravo na apostolskom nasljeđu.
Papinstvo zapravo potiče od Rimskoga Cara, a ne Isusa Krista. Gospodin je zapovjedio, «Kraljevi naroda gospodare nad njima i oni koji vrše vlast nad njima hoće da se zovu dobrotvori. A, vi ne tako! Naprotiv, tko je najveći među vama, neka bude kao najmanji, a starješina poslužnik.»[25] Krist je dao propise kako treba vladati njegovim kraljevstvom. Apostol Petar također je osudio svjetovne načine vlasti u crkvi, «Ne vladajte okrutno nad dodijeljenim dijelovima Crkve, nego uvijek nastojte biti uzorom stadu!»[26] Rimokatolička crkva nije nasljednica apostola Petra, već Rimskoga carstva što se vidi u provođenju totalitarne kontrole i hijerarhije.
Što su oci rane crkve rekli o tekstu Mateja 16.
Rani crkveni vođe suglasili su se, napismeno, o značenju teksta u Mateju 16. Sačuvani su spisi četrdeset i osam crkvenih vođa zajedno sa «apostolskom konstitucijom».[27] William
Webster je sakupio njihove spise i objavio ih pod naslovom «Patristička egzegeza 'Stijene’ iz Mateja 16:18.»[28] Citiramo Teodoreta Cirskog (393-457),
«Neka nitko suludo ne pretpostavlja da je Krist išta drugo doli jedinorođeni Sin. Nemojmo zamišljati da smo mudriji od dara Duha Svetoga. Poslušajmo riječi velikoga Petra, 'Ti si Krist Sin Boga živoga.’ Čujmo Kristovu potvrdu te ispovijesti, 'Na toj ću stijeni sagraditi svoju crkvu i vrata pakla neće je nadvladati’. To je i Pavlu čvrst temelj za gradnju crkve. On kaže, 'Prema milosti koja mi je dana, ja sam kao mudri graditelj, postavio temelj, a drugi nadoziđuje. Ali neka svatko pazi kako nadoziđuje. Nitko naime ne može postaviti drugog temelja osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist.’ Kako onda mogu razmišljati o nekom drugom temelju, jer nije im dano da postavljaju temelj, već da grade na postojećem? Božanski pisac ovdje prepoznaje Krista kao temelj i uživa i raduje se zbog te Njegove osobine.»[29]
Nitko ne može postaviti drugi temelj, jer temelj već postoji to je Isusu Krist (I Korinćanima 3:11). Važno je graditi na već postojećem temelju, a ne postavljati drugi.
Naime, onome koji želi biti mudri graditelj nije mudro postavljati drugog temelja. Blaženi Petar također je položio taj temelj, točnije Gospodin ga je položio. Petar je rekao 'Ti si Krist Sin Boga živoga’, a Gospodin mu je odgovorio 'Na toj ću stijeni sagraditi svoju Crkvu’. Stoga ne budite sljedbenici ljudi i ne zovite se njihovim imenom, jer Krist je temelj…[30]
Pobožna vjera i ove Petrove riječi su 'stijena’. Kada je Gospodin upitao svoje učenike za koga ga ljudi drže, blaženi Petar odgovorio je, 'Ti si Krist, Sin Boga živoga’. Na što mu je Gospodin odgovorio 'Ti si Petar i na toj ću stijeni sagraditi svoju crkvu i vrata paklena je neće nadvladati.’[31]
Njezin (crkvini) temelj je položen na svetim gorama. Božanski principi su temelj pobožnosti, a 'sveta gora’ na kojoj su ti temelji položeni jesu apostoli našeg Spasitelj. O tim temeljima blaženi apostol Pavao nam govori 'nazidani na pravom temelju – na apostolima i prorocima, a zaglavni kamen je sam Krist Isus’. Nadalje kaže kako su 'Jakov, Petar i Ivan smatrani stupovima.’ Nakon što je Petar božanski nadahnut ispovjedio da je Isus Sin Boga živoga, Krist mu je rekao 'Ti si Petar i na toj ću stijeni sagraditi svoju crkvu, i vrata paklena je neće nadvladati’. Krist je također rekao 'vi ste svijetlo svijetu i grad na gori se ne može sakriti’. Na tim svetim gorama Krist je postavio temelje pobožnosti…[32]
«Istražimo malo tko je taj kojeg nazivamo stijena, koji je naizgled malen, ali posta velik i prekri zemlju. Poslušajmo stoga što nam sam Bog poručuje preko proroka Izaije, 'Evo postavljam na Sion kamen odabrani, dragocjen kamen ugaoni, temeljac. Onaj koji u nj vjeruje neće propasti. (Izaija 28:16)… Počujmo prorokovanje i vapaj Davidov, 'Kamen koji odbaciše graditelji postade ugaonim kamenom’ (Matej 21:42). Blaženi apostol Petar naučavajući među Židovima rekao je, 'a kamen koji ste vi graditelji odbacili, a koji je postao ugaonim kamenom’ (Djela 4:11). Pavao nam govori, 'nazidani na pravom temelju – na apostolima i prorocima, a zaglavni je kamen sam Krist’ (Efežanima 2:20), na drugome mjestu kaže, 'Nitko naime ne može postaviti drugog temelja osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist.’ (I Korinćanima 3:11), zatim, 'Pili su naime iz duhovne stijene koja ih je pratila, a ta stijena bijaše Krist.’ (I Korinćanima 10:4). Dakle, i Stari zavjet i Novi zavjet nas uče da je naš Gospodin Isus Krist stijena. [33]
«Ako vam kažu kako su se ove stvari dogodile prije krštenja, recite im da je veliki temelj crkve poljuljan i potvrđen božanskom milošću. Naime, Petar je zanijekavši tri puta ipak ostao prvi, izliječen vlastitim suzama. Gospodin mu je zapovjedio da isti lijek primjeni i na svoju braću, 'Tako i ti kada se jednom vratiš k meni, učvrsti svoju braću’ (Luka 22:32).»[34]
Zaključak
Na početku ovoga poglavlja vidjeli smo da su crkvu u Rimu vodile starješine, a ne jedan biskup. Tijekom povijesti odvijalo se dosta prijevara, mnogi su tvrdili da su Petrovi nasljednici. Svi ti biskupi zapravo su dokazivali da su potomci Adama i njegova grijeha. Rimskog biskupa se nije smatralo Petrovim nasljednikom sve do četvrtog stoljeća. To je prvi uveo Damasus, rimski biskup, (366-384), potom Inocent I (401-417). Biskup Leon I (440-461) tu je tvrdnju formulirao u učenje u petom stoljeću. Bilo je potrebno mnogo intriga, masovnih krivotvorenja prije negoli je taj koncept postao Rimokatolička dogma. Irski kršćani također nisu prihvaćali to učenje sve do Anglo-normanskih osvajanja 1172. godine. Istočne Pravoslavne crkve nikada nisu prihvatile tu dogmu.[35]
Mnogi ljudi su tijekom povijesti željeli biti Petrovi nasljednici, jer su željeli moć i vlast. Poneka su čak dvojica ili trojica konkurirali za poziciju pape. Tako su sva trojica tvrdila kako su upravo oni pravi Petrovi nasljednici proklinjući i ekskomunicirajući jedan drugoga. Sabor u Konstanci 1415. godine se bavio tim pitanjem. Povjesničar Wylie nam donosi neke detalje,
«Pošto je sve bilo pripravljeno Sabor je započelo suđenje Papi. Gradski izvjestitelj je pozvao Ivana XXII da se pojavi i izjasni o optužbama iznesenim protiv njega…Optužnica je sadržavala sedamdeset optužaba, samo pedeset ih je pročitano na javnom Vijeću, ostale nisu pročitane iz poštovanja prema Papi… Trideset i sedam svjedoka je ispitano i svi su posvjedočili o jednoj točki optužnice, kako je Ivan otrovao svojeg prethodnika Aleksandra V, što je Sabor zatajio. Optužbe su dokazane i na dvanaestom zasjedanju, 29.05.1415., Sabor je Ivanu XXIII oduzelo pontifikat i oslobodilo sve kršćane zakletve vjernosti tome papi. Zadobivši taj udarac papa Ivan je bio potišten koliko je prije bio arogantan. Priznao je pravednost kazne, žalio dan kada je postao Papa, ropski ponizno pisao je caru, ako je ikako moguće da mu se poštedi život[36], iako mu nitko nije niti želio oduzeti život. Slučaj druge dvojice papa bio je jednostavniji. Njih je već ranije osudio Sabor u Pisi, koji je prije Sabora u Konstanci donio izjavu o vrhovnoj vlasti Sabora u suđenjima heretičnih papa, prodavača crkvenih službi.
Angelus Corario i Grgur XII dobrovoljno su se odrekli papinstva. Petar de Lune, Benedikt XIII je svrgnut, potom su kardinali jednoglasno izabrali za Papu Otta de Colonna, koje je uzeo ime Martin V.»[37]
Dolazak na vlast, na prijestolje svetoga Petra, nije se uvijek dolazilo biranjem, kako se obično misli. Često su pokvareni muškarci i žene intrigama i spletkama odlučivali o nasljedniku Petrova prijestolja, o čemu nam govori povjesničar A. Miller:
«Mnogo godina papinskom krunom raspolagala je zloglasna Teodora i njezine dvije kćeri, Marocija i Teodora. Njihov zli utjecaj je bio tako velika da su na prijestolje svetoga Petra postavljale muškarce koji su bili jednako pokvareni kao i one same. Kada bi samo nabrojali njihov prijestupe i nemorale uprljali bi listove papira na kojima bi ih ispisali, i to je bilo papinsko nasljeđe. Ove su žene, uistinu, utjelovljivale starozavjetnu Izabelu, svojim utjecajem koji su imale nad papama i Rimom. No, i samo je papinstvo od svojih početaka utjelovljivalo Izabelu sa svim njenim suradnicima, korupcijom, tiranijom, idolatrijom.»[38]
Vjerovati Kristu i vjerovati Papi su dvije nepomirljive pozicije. Ranije su neki također primijetili da papinstvo drži 'oltar’ umjesto stola zajedništva (stola Gospodnjeg), 'svećenik’ umjesto propovjednik, ceremonije umjesto zdrave doktrine, sakramenti umjesto spasonosne milosti, tradicije umjesto Riječi Božje. To nije Crkva utemeljena na shvaćanju Isusa kao «Krista Sina Boga živoga» već je institucija utemeljena na papinskoj vladavini. Sve što mi imamo reći jest ponoviti riječi našega Gospodina, «Zato me, Sine moj, poslušaj, i čuj riječi mojih usta. Nek ti srce ne zastranjuje na njezine putove, i ne lutaj po njezinim stazama. Jer je mnoge smrtno ranila i oborila, i mnogo je onih što ih je pobila. U Podzemlje vode putovi kroz njenu kuću, dolje u odaje smrti.»[39] Oni ljudi ili narodi koji se podlože rimskoj crkvi i njenom papi ne poznaju nit život niti slobodu. Jedino u Gospodinu Isusu Kristu, Sinu Boga živoga nalazimo vječni život! Vjerujte u Njega, jedino Njega i «ne budite sudionici u besplodnim djelima tame, već ih radije razotkrivajte».[40]
Jedini vrhovni, suvereni poglavar crkve, kaže nam Pismo, je najmudriji i sveznajući Gospodin Isus Krist. Rimokatolička crkva tvrdi da je «Suvereni Pontif Ivan Pavao II»[41], ili koji drugi vladajući Papa glava Kristove crkve. Osoba ne može služiti dva gospodara, jer su Gospodnje zapovijedi u suprotnosti sa papinskim zapovijedima. Osoba ne može biti nepristrana između dva gospodara koji se međusobno nekompatibilna. Kada dođe do trenutka izbora prezreti će onoga kojem nije odan, kojeg ne ljubi. Stoga kada nam Isus Krist kaže, «Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom!»[42], a takozvani Suvereni pontif, «Čak i ako nema pristanka vjere, nužno je odati religiozno poštovanje intelektom i voljom učenju Vrhovnog Svećenika ili biskupskog kolegija…»[43] moramo birati koga ljubimo i pred kime dršćemo.
Isus Krist umro je za iskrene vjernike. Njegov život i Njegova žrtva otkupljuju vjernika. «Sin Čovječji nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne život svoj kao otkup mjesto svih!» To je bila zadovoljština koju je Svemogući Bog zahtijevao za oproštenje grijeha kako bi Njegova pravednost bila zadovoljena. Kao rezultata te zadovoljštine svatko tko istinski vjeruje u Isusa Krista oslobođen je od grijeha i Sotone. «Jer je plaća za grijeh smrt, a milosni dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu Gospodinu našem». Tekst iz Mateja 16:16-20 temelj je vječnoga života, vjera u Isusa «Sina Boga živoga» kao stijenu na kojoj je sagrađena Njegova crkva!
Bilješke
[1] Djela apostolska 10:25-26
[2] Katekizam katoličke crkve, paragraf 881.
[3] Dubljim proučavanjem ove teme i njezine povijesne pozadine (uključujući i ispitivanje prijevoda Grčkog Novog Zavjeta koji su načinjeni u prvih pet stoljeća Crkve) bavi se pastor David Th. Stark na Internet stranici http://www.gpcredding.org/petra.html
[4] Katekizam katoličke crkve, paragraf 882.
[5] Efežanima poslanica 1:23.
[6] Ivan 1:16
[7] Deklaracija «Dominus Iesus», On the Unicity and Salvific Universality of Jesus Christ anf the Church, Sect. 16, 05. rujan 2000. (O općem jedinstvu i spasenju Isusa Krista i Crkve).
[8] Katolički katekizam, Paragraf 982.
[9] Code of Canon Law, Latin-English ed., New English Tr. (Canon Law Society of America, 1983)(Kodeks kanonskog zakona) Kanon 1405.
[10] Ivan 16:8
[11] Efežanima 1:19-20.
[12] Ivan 14:16.
[13] 2 Korinćanima 3:17_18
[14] Katekizam katoličke crkve, paragraf 937.
[15] «Vicarius principis apostolorum» tako glasi službeni naziv na latinskom.
[16] Upravo se oko toga vodi već dugogodišnja debata, jer Pismo nigdje ne spominje daje Petar ikada živo u Rimu.
[17] «Vicarius Filii Dei» službeni naziv na latinskom.
[18] «Konstantinova donacija» kaže, «…na zemlji je on (Petar) postavljen za namjesnika Sina Božjega, tako je i svaki Papa predstavnik tog istog glavnog apostola…» http://WWW.jmgainor.homestead.com/files/PU/PF/doco.htm
[19] Zakonik kanonskog prava, Kanon 1404.
[20] 2 Solunjanima 2:3,4.
[21] Matej 16:16.
[22] Otkrivenje 17:18.
[23] Katekizam katoličke crkve, paragraf 892.
[24] Ovi termini starješina/pastor se koriste naizmjenično (Djela 20:17,28; I Petrova 5:1-4).
[25] Luka 22:25-26
[26] I Petrova 5:3
[27] Oni su bili; Augustin, Ambrozije, Ambrozijaster, Afarat, Apostolska konstitucija, Asterus, Atanazije, Bazilije Veliki, Bazilije Selucejski, Bede, Kasidorius, Ivan Kasijanski, Ivan Zlatousti, Petar Krizolog, Ciprijan, Ćiril Aleksandrijski, Ćiril Jeruzalemski, Didim slijepi, Epifan, Efrem Sirijski, Euzebije, Firmicus Maternus, Firmilian, Fulgentus, Gaudentius iz Brescie, Grgur Veliki, Grgur Nazijanski, Grgur Niski, Hilarion Poiterski, Ignacije, Izidor Pelusiumski, Izidor Seviljski, Jakov iz Nisbisa, Jerom, Ivan Damaščanski, Maximus Turinski, Nilus iz Ancyra, Origen, Pacian, Paladin iz Helenopolisa, Pashazije Radbertus, Pavao iz Emesa, Pavao Orosius, Paulin iz Nola, Prosper iz Aquitane, Tertulijan i Teodoret.
[28] http://www.christiantruth.com/fathersmt16.html
[29] Ibid., Philip Schaff, Nicene and Post-Nicene Fathers (Nicejski i post-Nicerjski crkveni oci) (Grand Rapids: Eerdmans, 1956) Vol. III, Teodoret, Poslanica Ivanu Ekonomu 146, str. 318.
[30] Ibid., Commentary on I Corinthians 1,12. (Komentar Korinćana 1,12) Citirao J. Waterworth, A Commentary (London: Thomas Richardson, 1871) str. 149.
[31] Ibid., Commentary on Canticle of Canticles II. 14, M.P.G., Vol. 81, Col. 108.
[32] Ibid., Commentary on Psalms 86.1, M.P.G., Vol. 80, Col. 1561.
[33] Ibid., Commentary on Daniel II.34. Citirao J. Watherworth, A Commentary (London: Thomas Richardson, 1871) str. 153.
[34] Ibid., Hearet. Fab. Book 5, poglavlje 28. Citirao J. Watherworth, A Commentary (London: Thomas Richardson, 1871) str. 152.
[35] Engleski kralj Henrik je krenuo u izvršenje uredbi Papinstva 1171. godine. Podredili su mu se nadbiskup i biskup na sinoda u Cashelu 1172. pogledajte članak 'The legacy of the True Historical Patric’ (Nsljeđe istinskog povijesnog Patrika) na web stranici www.bereanbeacon.org
[36] Hardouin, Acta Concil., tom. VIII, str. 361-362.
[37] J.A. Wylie, History of Protestantism (Povijest protestantizma) (N. Ireland: Mourne Missionary Trust, 187., 1985.) Vol., I, Knjiga 3, str. 153. Također pogledajte Hartland Publicatioons, Vol. I, str. 424.
[38] Andrew Miller, Miller’s Church History in Books For The Ages (Albany, OR USA: AGES Software) poglavlje 16, str. 432.
[39] Izreke 7:24-26.
[40] Efežanima 5:11.
[41] «Dominus Iesus».
[42] Matej 22:37.
[43] Kanonski zakonik, Kanon 752.
