Kao svećenik vjerovao sam da udjeljujući sakramente dovodim ljude Kristu. U svim župama u kojima sam služio išao bih od vrata do vrata ohrabrujući ljude da dođu u crkvu, krste djecu i kada im dođe smrtni čas pozovu svećenika. Mislio sam da ću ljude približiti Kristu ako ih nagovorim da prime sakramente. U ovome poglavlju razmatrati ću tri sakramenta: krštenje, potvrda i bolesničko pomazanje. Za mene je krštenje predstavljalo vrata u život vječni i uvod u sve ostale sakramente. Tinejdžerima sam  propovijedao i vjerovao kako će ih sakrament Potvrde učiniti snažnim i dobrim kršćanima. Kada bih dolazio na samrtnu postelju ljudima koji su živjeli grješnim životom utjeha mi je bila to što ću takvu osobu pomazati posvećenim uljem te će se na taj način ipak približiti Kristu. Uvijek sam na pameti imao učenje Katekizma, koje glasi:

«Crkva tvrdi da su sakramenti Novoga saveza vjernicima nužni za spasenje. Sakramentalna milost jest milost Duha Svetoga darovana od Krista i vlastita svakom sakramentu.»[1]

Upravo tako sam i ja vjerovao i naučavao. Vjerovao sam da milost Duha Svetoga proizlazi iz tih sakramenata. Stoga, logično mi je bilo da kada ljudi primaju sakramente primaju milost Duha Svetoga. U mome umu, kao i u srcima i umovima mnogih ljudi; sakramenti, Duh Sveti i Isus Krist dolaze skupa u paketu. No, stvarnost je bila drugačija. Jako me je potreslo to što bi nakon što bi nakon sakramenta Bolesničkog pomazanja ti isti ljudi umirali proklinjući Boga. Kada su tinejdžeri koje sam tako pomno pripremao za Potvrdu završili u drogama, bludu, lopovluku i očajanju. Kada sam uvidio da djeca koju sam krstio kao bebe odrastaju i ni u čemu se ne razlikuju od svojih susjeda hindusa ili budista, zapitao sam se je li ta «Sakramentalna milost» uistinu milost Duha Svetoga. Stoga, dok se u ovom poglavlju budemo bavili razmatranjem ovih sakramenata molim za prosvjetljenje Duha Svetoga da uvidite stvari za koje su meni trebale godine da shvatim. Pismo nam govori kako jedino treba vjerovati u Isusa Krista, i da je zamjenjivati Krista ritualima pogubno za dušu. Kao je moguće da su ti rituali toliko traženi  i atraktivni? Uz Božju pomoć pronaći ćemo odgovore na ova pitanja.

Ponovno rođenje krštenjem

Ideja da se čovjek može nanovo roditi krštenjem je vrlo privlačna. Kada bi to bila istina, kakvi to roditelji ne bi željeli da njihovo dijete bude nanovo rođeno, kao dijete Božje, kroz taj sakrament?  Službeno učenje Rimokatoličke crkve o nanovo rođenju krštenjem glasi:

«Krst vrata sakramenata, stvarni ili barem krst želje, prijeko potreban za spasenje, po kojem se ljudi oslobađaju grijeha, preporađaju za djecu Božju i neizbtisivim biljegom suobličeni Kristu pritjelovljuju Crkvi, valjano se podjeljuje samo pranjem vodom s potrebnim riječima forme»[2]

Kroz dvadeset jednu godinu službe krštavao sam oko trideset beba mjesečno. Uvijek sam uvjeravao majke[3] i kumove da su njihova djeca sada djeca Božja. To svećenik mora izgovoriti, jer je to «pravilna formula» riječi. Pri kraju krštenja djeteta svećenik kaže, «Ovo dijete je nanovo rođeno krštenjem. Ona/on se sada zove dijete Božje, jer ona/on to uistinu jest.»[4] Privlačnost ovoga sakramenta još je veća za odrasle. Ne samo da se obećaje novi život u Bogu već se daje i sigurnost oproštenja svih grijeha. Riječi koje to jamče nalaze se u Katekizmu: «Krštenjem se opraštaju svi grijesi, tj. istočni grijeh i svi osobni grijesi kao i sve kazne za grijehe[5]

«Duhovna ogoljivanje»

U župama u kojima sam služio krštenje djece je bilo često, odraslih vrlo rijetko. Kao i većina svećenika najmanje mi se sviđalo krštenje djece. Sjećam se na godišnjim svećeničkim konferencijama neki svećenici «duhovno ogolili». Oni bi otvorili svoja srca i govorili o depresiji koju bi osjećali dok su krštavali djecu. Njihova najveća žalost je bila to što su znali kako neće više vidjeti niti majku niti dijete u crkvi. Jedan svećenik je takvom jednom prilikom rekao kako je naš posao «izleći, spojiti i otpremiti», pod time je mislio krstimo, vjenčavamo i pokapamo. Od ovo troje «izleći» je bilo najteže! Nakon deset ili dvanaest godina služenja u župi svećenik se zapita, nije li krštenje samo plakanje djeteta, malo vode na glavi, potvrda o krštenju u majčinim rukama. Svećenik već sam sebi već zvuči kao pokvarena ploča oglašavajući krštenje djece:

«…Milost spasenja kao čisti dar posve se osobito očituje u krštenju djece. Prema tome Crkva i roditelji lišili bi dijete neprocjenjive milosti da postane dijete Božje kada mu ne bi podijelili krštenje nedugo poslije rođenja.»[6]

Zapovijed Isusa Krista je da povjerujemo i krstimo se

Nasuprot izjavama Vatikana stoje riječi uskrslog Krista koje su kristalno jasne. «Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se: tko ne bude vjerovao osudit će se.»[7] Vjera je ključ spasonosne milosti, a nevjera osuđuje. Za spasenje je potrebna vjera, a krštenje je odredba koja slijedi nakon vjere i potvrđuje ju. U prilog tomu govori i ovaj stih, u njemu ne stoji «onaj tko se ne krsti osudit će se», već stoji, «onaj tko ne bude vjerovao». Vjera je prijeko potrebna, jer iako je netko kršten, a ne vjeruje osudit će se. Grješnik je osuđen na propast zbog svoje grješne naravi i osobnog grijeha. Nad njim je Božja pravda ništa ne može umilostiviti Božju pravednost osim spasonosne vjere u Isusa Krista. Božjom milošću, tom vjerom smo, istog trena, opravdani pred Bogom.

Sakramentalna «moćna obećanja» Vatikana samo varaju ljude i izruguju se Božjoj milosti i pravednosti. Biblija nam kaže da vjera dolazi od propovijedanja, a propovijedanje biva riječju Kristovom.[8] Apostola Pavla je njegov tamničar upitao, u duhovnoj muci, «Što mi je činiti da se spasim?». Pavao i Sila su jasno odgovorili, «vjeruj u Gospodina Isusa Krista pa ćeš se spasiti ti i tvoj dom.»[9] zatvorski čuvar i njegova obitelj su prvo čuli riječ Božju kako bi mogli biti spašeni. «Potom navijestiše (Pavao i Sila) riječ Gospodnju njemu i svim njegovim ukućanima[10] Jasno je da je službeno učenje Vatikana o krštenju nezakonita krivotvorina istinske spasonosne vjere. Krštenje je važno zato što ga je Gospodin zapovjedio, tako nas uče Apostoli. Ono je svjedočanstvo spasonosne vjere, ono je javno priznavanje završenog Kristovog čina koje svaka duša osobno mora prihvatiti. Ono što je potrebno za spasenje jest vjera, krštenje je važno ali ne spašava smo po sebi. Riječima samog Isusa Krista, «Zaista, zaista kažem vam, tko sluša moju riječ i vjeruje onome koji me posla, ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je prešao iz smrti u život.»[11]

Obrazovna i medicinska privlačnost sakramenata

Žao mi je katolika, jer krštenje je samo mamac za ostale katoličke stvari. Služio sam kao svećenik dvadeset jednu godinu i susreo sam mnoge majke koje su željele krstiti svoju djecu kako bi ona kasnije mogla ući u katolički sustav obrazovanja. Na Trinidadu nisu samo katolici donosili djecu na krštenje, već i hindusi, budisti čak i muslimani. Neki su se pretvarali da su katolici, dok su neki otvoreno rekli kako samo žele potvrdu o krštenju da bi njihova djeca mogla ići u katoličku osnovnu školu, a kasnije i fakultet. Tim načinom krštenjem beba katolička crkva surađuje sa katoličkim obrazovnim sustavom kako bi privukli što više obitelji u katoličke organizacije. Strategija Rima nije samo udijeliti sakramente, već sredstvo privlačenja ljudi u katolički obrazovni sistem i katoličke bolnice.

Kada je Rim primijetio da protestantizam polako nadmašuje katolicizam u Sjedinjenim državama njihov plan je bio namamiti ljude obrazovanjem, medicinom i sakramentima. Godine 1810. rimokatolički biskup Brute je napisao:

«Preobraćenje protestanata. Preobraćenje treba provoditi:

  1. izravnim poučavanjem, 2. poučavanjem među katolicima, 3. miješanim brakovima, 4. tijekom privremenog boravka u bolnicama ili drugdje na samrti…»[12]

«… od Američke revolucije primijetio sam veliki broj protestantskih obraćenika u Sjedinjenim državama. Od 1810. kada sam stigao…naše su škole, bilo za dječake ili djevojčice, primile veliki broj protestantskih učenika. Pohađaju sve duhovne vježbe koje škola propisuje i kontinuirano čuju istu stvar. Pred tim novim spoznajama njihove predrasude se povlače. Mnogi od njih žele pristanak svojih roditelja kako bi postali katolici.»[13]

nažalost, ovakvi planovi su bili vrlo uspješni u povećanju brojčanog stanja i moći Rima. No, takvi ne biblijski planovi su u potpunoj suprotnosti uspostavljanja kraljevstva Božjeg kako nas uči Pismo. Isusu Krist je rekao, «Moje kraljevstvo ne pripada ovomu svijetu[14]  Njegovo kraljevstvo nije politička institucija kojim upravlja politika. Ono je duhovni režim kojim upravlja istina. Sredstva kojime Bog povećava svoje kraljevstvo jest Evanđelje.

Privlačnost potvrde

Sakrament potvrde poput magneta privlači mlade i time učvršćuje katolički sistem koji se temelji na djeci. Svećenik John O’Brien objašnjava što je to Potvrda i kako se udjeljuje:

«Potvrdu vrši biskup, a sastoji se od polaganja ruku i pomazanja krizmom, mješavina maslinova ulja i balzama koje je posvetio biskup na Veliki četvrtak. Biskup pomazuje uljem čelo primatelja sakramenta i izgovara riječi: «Označujem te znakom križa i potvrđujem te krizmom spasenja u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.»

Polaganje ruku simbolizira silazak Duha Svetoga. u drevna vremena ulje su koristili atletičari i hrvači za masažu ruku i nogu i mišića kako bi bili gipkiji. Balzam štiti mrtvo tijelo od propadanja. Stoga, pomazanje krizmom označava da je osoba primila snagu da se bori kao hrabri Kristov vojnik i milost kako bi sačuvala svoju vječnu dušu od propadanja. Nakon pomazanja biskup lagano puhne na obraz krizmanika da ga podsjeti kako mora biti spreman na progonstva pa čak i smrt radi vjere u Krista.»[15]

O učincima potvrde Rim kaže slijedeće:

«Potvrda usavršuje krsnu milost: ona je sakrament koji daje Duha Svetoga da nas dublje ukorijeni u božansko posinstvo, da nas čvršće pritjelovi Kristu, da ukrijepi našu vezu s (Katoličkom)Crkvom…»[16]

«Po sakramentu Potvrde krštenici se još savršenije vežu uz Crkvu…»[17]

Tijekom Velikog tjedna biskup mora napraviti ulje, krizmu koje će se koristit pri sakramentu Potvrde. Po pravilima «biskup izlijeva balzam u  ulje i miješa ga u tišini…Nakon što izgovori poziv: Pomolimo se da Bog Otac svemogući blagoslovi ovo ulje kako bi oni koji budu pomazani njime bili transformirani iznutra i zadobili vječno spasenje.»[18]  Zatim posvećuje ulje slijedećim riječima, «Stoga, Oče molimo te da blagosloviš ovo ulje koje si stvorio. Ispuni ga silom Duha Svetoga.»[19] Iako, Pismo nam kaže da Bog traži one koji će mu se klanjati «u Duhu i istini».[20] U svijetlu Pisma jasno nam je kako je katolička tradicija traženja da Duh Sveti svojom silom ispuni neku fizičku supstancu besmislena. Gospodin Isusu Krist je prije dvije tisuće godina postavio principe koji su sasvim suprotni katoličkoj tradiciji, «Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa. Riječi koje sam vam rekao jesu duh i život[21]

Naknadna istraga

Tijekom godina vodio sam dnevnik i u njega sam dosta zapisivao o Potvrdi. U svome sedmogodišnjem radu na sjeveru Trinidada započeo sam praksu dvogodišnjeg pripremanja za sakrament Potvrde. Pri kraju te sedmogodišnje službe također sam organizirao naknadne sastanke sa mladim krizmanicima i njihovim roditeljima, kako bih mogao pratiti koliko je sakrament Potvrde učinkovit. Roditelji bi sa djecom došli u crkvu. Zatražio bih od tih mladih ljudi da mi kažu svoja svjedočanstva, je li im se život promijenio nakon Potvrde. Prvo me je iznenadio slab odaziv krizmanika, a zatim koliko su roditelji bili nezainteresirani za te sastanke. Ohrabrilo me je to što je nekoliko ljudi reklo neke stvari kojima sam bio zadovoljan, no duboko u sebi sam počeo shvaćati kako kroz sve te godine službe u Pointe-a-Pierreu, Gasparillou, Claxton Bayu i Marabellai Potvrda nije donijela tim ljudima ništa osim bliže povezanosti uz Crkvu.

U tih posljednjih sedam godina rada u župi Sangre Grande, mlade sam za sakrament Potvrde pripremao i po dvije godine, o čemu mogu posvjedočiti župljani.

Kao dio pripreme za Potvrdu svaka mlada osoba je trebala kupiti Katoličku Jeruzalemsku Bibliju. Glavni dio pouka sam obavljao sam, a volonteri učitelji su poučavali male grupe. Svaka mala grupa je dobila ime po jednoj biblijskoj knjizi. Rekli smo tim mladićima i djevojkama neka proučavaju Bibliju, a naročitu pažnju neka posvete knjizi Novoga zavjeta po kojoj je nazvana njihova grupa. Otrovni dodatak koji sam im osobno dodavao bila je katolička knjiga, Poruka spasenja (The Message of Salvation). Ta knjiga nije donosila biblijsku poruku spasenja, već katoličko učenje. Primjerice, trinaesta lekcija započinje učenjem o sakramentima, naslovljeno «Krist vam dolazi kroz sakramente keatoličke crkve»(Christ Comes to You in the Sacraments of the Catholic Church).[22] Šesnaesta lekcija nosi naslov «Kroz sakramentu Potvrde Krist šalje Duha Svetoga» (Christ Sends the Holy Spirit in the Sacraments of Confiramtion), u kojem stoji,

«Duh Sveti vama dolazi kroz sakrament Potvrde kako bi vas osnažio u kršćanskoj vjeri i životu. Kroz Potvrdu Duh Sveti učvršćuje, osnažuje, upotpunjuje, usavršuje i ujedinjuje sve što je učinio pri Krštenju. Krštenje je rađanje u život sa Bogom i pripadnost Kristovoj obitelji. Potvrda kršćanskom životu donosi zrelost. Potvrda je sakrament kršćanske zrelosti.»[23]

Mladima u svojoj župi sam propovijedao ovakvu iracionalnu mješavinu Pisma i katoličke doktrine. Biblijska poruka koju sam i naviještao je većim djelom istisnulo učenje knjige Poruka spasenja i poganski rituali koje sam vršio kao svećenik pri sakramentima. Kao primjer tomu navest ću vam što knjiga kaže o sakramentu Potvrde:

Sveta potvrda je razlog za slavlje svakoj župnoj crkvi. Crkva je prekrasno uređene,  prisutno je i svećenstvo iz okolnih župa koji su došli odati čast biskupu i sakramentu. Ozbiljnost ove prigode kršćane osvješćuje da shvate novo stanje na koje se uzdižu i obvezu širenja vjere koje dolazi sa sakramentom Potvrde.» (str. 103.)

Vrlo je precizna i proračunata namjera Vatikana da kroz svu tu dramu i pompu oko takozvanog sakramenta Potvrde se širi, ne biblijska vjera, već vjera Katoličke crkve. Molim Boga da će mnogi mladi ljudi, koje sam osobno uveo sakramentom Potvrde dublje u katolicizam,  «slušati glas Sina Božjega» jer «koji ga budu poslušali živjet će».[24]

Naime, Gospodin nam kaže, «Zaista, zaista kažem vam, tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima vječni život. On ne dolazi na sud već je prešao iz smrti u život[25]

«Zapečaćeni obećanim Duhom Svetim»

Kroz sakrament Potvrde namjera Rima je ljude, kako i službeno izjavljuju, «još savršenije vezati uz Crkvu».[26] Do neke mjere Rim to i postiže varajući milijune ljudi. Koristiti materijalni ritual sakramenta, kao što je Potvrda, koji upotpunjuje krštenje, koje osobi daje pečat Duha Svetoga je prijevarna tradicija u suprotnosti s Pismom. Osoba može biti pritjelovljena Kristu, zapečaćena Duhom jedino kroz slušanje, razumijevanje i odgovaranje na Evanđelje, tada soba postaje istinski kršćanin. Kada osoba jednom povjeruje Bogu zapečaćena je Duhom Svetim, o čemu nam govori i Pismo: «U njemu ste i vi, pošto ste čuli riječ istine – Radosnu vijest svoga spasenja – u njemu ste, prigrlivši vjeru, i zapečaćeni Duhom, svetim, obećanim[27] To je vrlo jednostavan istina, kao što nam i samo Pismo kaže, «Ako tko nema Kristova Duha nije Kristov».[28]

Bolesnička pomast

Učenje o bolesničkoj pomasti Rimokatolička crkva donosi u svom Katekizmu, gdje kaže:

«Plodovi posebne milosti sakramenta bolesničke pomasti jesu:

  • bolesnik se sjedinjuje s Kristovom mukom za dobro svoje i Crkve;
  • prima potporu, mir i ohrabrenje da kršćanski podnosi tegobe bolest starost;
  • prima oproštenje grijeha, ako ga nije mogao primiti u sakramentu pokore;
  • dobiva zdravlje, ako to koristi duhovnom spasenju;
  • pripravlja bolesnika za prijelaz u vječni život.».[29]

«Sjedinjenje s mukom Kristovom. Po milosti ovog sakramenta bolesnik prima snagu i dar da se tješnje sjedini s Kristovom mukom: bolesnik na neki način biva posvećen da donosi plodove po suobličenju s otkupiteljskom Kristovom mukom. Trpljenje, posljedica istočnog grijeha. Prima novi smisao: postaje udioništvo u Kristovu spasiteljskom djelu[30]

Najtužnija sjećanja u mojoj svećeničkoj službi su povezana sa bolesničkom pomasti, kada sam morao biti kraj umirućih.  U svoj dnevnik bih zapisivao sve takve slučajeve kroz četrnaest godina svećeničke službe, bilo ih je oko dvjestotinjak. Ono što sam uvijek govorio tim ljudima jest da svoje patnje ponude Bogu zajedno sa patnjama Isusa Krista, time sudjelujući u Njegovu otkupljenju vlastite duše i duša drugih. Govorio bih im: «Pridružite svoju patnju Njegovim patnjama, vaša agonija je Njegova agonija. On nam je dao savršen primjer polaganja vlastita života za druge. Sada ti polažeš svoj život skupa sa njegovim, tvoja krv sa Njegovom krvi za spasenje tvoje duše i duša drugih.»

Tako sam govorio u to vrijeme. Tijekom tih godina to je bila i moja namjera, odano ponuditi vlastite patnje za spasenje duša. Jako dobro se sjećam riječi nadbiskupa Finbara Ryana koje je nam je uputio dok smo još bili mladi pripravnici. Vrlo slikovito i dramatično nam je rekao neka zamislimo Isusa koji nam pruža kalež pun Njegove krvi. Zatim je rekao, «U taj kalež dodavajte, kap po kap, vlastitu krv kroz vlastite patnje, pokazujući da je vaš život žrtvovan sa Njegovim kako bi svijet bio spašen.» To su me poučili nadbiskup Ryan i Katolička crkva, to sam i prenosio umirućima, na pragu vječnosti.

Tijekom svog karizmatskog katoličkog razdoblja tom sam učenju dodao jednu novu dimenziju, ono što sam učio od Pentekostalaca. U svoj dnevnik sam zapisivao slučajeve gdje ne bih jednostavno rekao osobi da svoje patnje ponudi Bogu, već bih još rekao, «moli neka ti Bog da vjeru da će rak biti izliječen, imaj vjere tako da te Gospodin može iscijeliti». Na taj način sam ljudima nabijao krivnju. Vjerovanju da je bolesničko pomazanje sudjelovanje u Kristovim patnjama dodao sam i osnovnu pentekostalnu pretpostavku, da ako imamo vjere sve bolesti mogu biti iscijeljene. Danas, zahvaljujem Bogu što su svi moji grijesi oprani krvlju dragocjenog Janjeta, da mi je oprošteno što sam ljudima na samrti govorio, u svoj svojoj iskrenosti, tu poruku prokletstva. Molim Boga da kao što je meni oprostio upotrijebi moju prošlost, i laži koje sam govorio umirućim ljudima, i oslobodi ih okova rimske tradicije.

Molitva i pomazanje u Jakovljevoj poslanici

Gospodin Isus Krist svom je narodu dao dvije odredbe. Njihova najveća važnost jest ta da dolaze od Njega i svjedoče za Njega. Molitva i pomazanje koje nalazimo u Jakovljevoj poslanici 5:14-16 , nam govori o «molitvi sa vjerom». Šesnaesti redak daje sažetak cijelog poglavlja, «mnogo može molitva pravednika ako je žarka.». Rim je ovu preporučenu molitvu utkao u svoje sakramente koje izvodi svećenik. Time ova molitva na kraju zavarava stare, bolesne, one koji pate i umiru. Ta opaka poruka govori ljudima da mogu svoju patnju ujediniti sa Kristovom, što nalazimo u 1521. paragrafu Katekizma. Ta poruka o «udioništvu u Kristovu djelu» je prokleta laž koja se govori bolesnima i umirućima, umjesto da im se kaže kako je Kristovo djelo otkupljenja samo Njegovo i u njemu nitko ne može sudjelovati.

Doktrina o «udioništvu u Kristovu djelu otkupljenja» je krajnje izopačena, jer čovjeku daje nadu u vlastite patnje koje on može dodati Kristovu djelu. Takvo shvaćanje je laž, jer poriče Božje istine koje nalazimo u Pismu. Djelo otkupljenja pripada samo Isusu «pošto je ostvario očišćenje grijeha»[31], «da se čovjek opravdava vjerom bez vršenja Zakona»[32],  «to ne dolazi od vas to je dar Božji! To ne dolazi od dijela, da se tko ne bi hvalisao»[33] «tada nas – ne zbog pravednih dijela koja smo mi učinili, već po svom milosrđu – spasi kupelju ponovnog rađanja…»[34] Učiti umiruće ljude onu groznu Sotonsku laž je uistinu prava gadost.

Tragično prokletstvo za umiruće

Rim tvrdi kako sakrament bolesničkog pomazanja uključuje i «oproštenje grijeha». U izvođenju rituala svećenik govori, «Neka te Gospodin koji oslobađa od grijeha spasi i uskrsne.»[35] Oproštenje grijeha dobivaju, po Božjoj milosti, oni koji vjeruju u Krista i koji svoje grijehe ispovijedaju izravno Bogu. Oproštenje grijeha nije vezano ni uz kakav ritual. Isus Krist je život i jedino Njemu pripada moć uskrsavanja bolesnih i umirućih. Jedino On mora biti predmet naše vjere. Umjesto da se pouzdaju u svećenika i njegovo pomazanje ja se molim da kada mu dođe smrtni čas svaki katolik znati što im je činiti, «Uprimo pogled u začetnika vjere i završitelja vjere, u Isusa, koji namjesto određene mu radosti podnese križ ne mareći za sramotu te 'otada sjedi s desnu’ Božjeg prijestolja[36] Od Edenskog vrta Sotona je uživao izvrtati Božje riječi. Molitva za bolesne je uistinu praksa koju treba pohvaliti i prakticirati. No, Rim je uzeo preporuku iz Jakovljeve poslanice, petog poglavlja i pretvorio je u dramatično prokletstvo za umiruće i bolesne.

Ta varka nije samo na onima koji su svjesni što se događa, već je preporučljivo da svećenik obavi ritual i nad onima koji nisu svjesni, pa čak možda i mrtvi. Rimska crkva o tome ritualu izjavljuje:

«Sakrament pomazanja se obavlja nad bolesnicima koji, iako su izgubili svijest ili razum, koji bi kao kršćani tražili taj sakrament da su u mogućnosti koristiti se  razumom.

«Kada je svećenik pozvan doći već umrloj osobi neće izvršiti sakrament bolesničkog pomazanja…No, ako svećenik sumnja da je osoba preminula potrebno je izvršiti sakrament, koristeći ritual pod brojem 269.»[37]

Onima koji prebivaju pod okrutnosti ovog takozvanog sakramenta je potrebno Kristovo milosrđe. Neka bi istinsko Evanđelje koje je sila Božja za spasenje našlo put u milosrđu Kristovom do starih, bolesnih i umirućih katolika, jer jedino tako mogu naći vječni život koji obećava Pismo. «A ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni, i taj je život u njegovu Sinu. Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega nema života[38]

Evanđelje a ne trgovanje dušama

Roba kojom Rim i njegovi sakramentalni sustav trguju je ozbiljna stvar kao što je «naš Bog je oganj koji proždire».[39] Glavni Kristov neprijatelj nije materijalizam i požuda, već duhovna oholost i otpad od vjere onih koji se pretvaraj uda stoje umjesto Njega. Vjera počinje i završava sa Kristom, a ne sa ritualima neke crkve. Kada osoba povjeruje u «Jedinorođenca od Oca – puna milosti i istine»[40], i spozna da «svi mi primismo od njegove punine, milost za milost.»[41]

Učenje Katoličke crkve da su sakramenti potrebni za spasenje je nepotrebno i uvredljivo za našeg Gospodina i Životvorca. Roba kojom se trguje pri Krštenju, Potvrdi i Bolesničkom pomazanju jesu ljudske duše.[42] Muškarci, žene i djeca vjeruju da spasenje počinje krštenjem, a zapečaćuje se Potvrdom. Ljudske duše čeznu za «svetim uljima» na samim vratima smrti. Jednostavan čin vjere u Gospodina slave zamijenjen je prijevarnim ritualima. Sotonin plan je uvijek bio zamijeniti Krista i njegovo Evanđelje ritualima, «Oni će sačuvati vanjski oblik pobožnosti iako su se odrekli njezine sile. I njih se kloni!»[43]  Tražiti od materijalnih znakova da vam daju «sakramentalnu milost» nazivajući je «milost Duha Svetoga» je doslovno svetogrđe protiv Svetoga Boga. to ne samo da omalovažava osobu i djelo Duha Svetoga, također i pretpostavlja da svećenik ustaljenom automatikom razdjeljuje Njegovu moć. To trgovanje ljudskim dušama je krajnje ozbiljno, stoga je potrebno ponoviti zapovjed Gospodnju, «Zato iziđite između njih i odvojite se – veli Gospodin! Ne dotičite se ničega nečista i ja ću vas primiti! Ja ću vam biti Otac, a vi ćete mi biti sinovi i kćeri, veli Gospodin, Svemogući!»[44]

Bog je obećao istinskim vjernicima da će im biti Otac, a oni će biti Njegovi sinovi i kćeri. To je najveća moguća čast za čovjeka. Kako li je samo nezahvalno od onih kojima je ta privilegija objašnjena, degradirati se pokušajima zamijeniti Isusa Krista i vječni život sa nekim oblikom pobožnosti koji ničemu ne služi. Isus Krist je obećao, «Svaki koga mi dade Otac doći će k meni. A tko dođe k meni, sigurno ga neću izbaciti van.»[45]


[1] Katekizam katoličke crkve, Paragraf 1129

[2] Zakon kanonskog prava, Glas koncila, 1996.  Kanon 849.

[3] Očevi uglavnom nisu bili prisutni, jer su ta djeca uglavnom bila vanbračna.

[4] The Rites of the Catholic Church (Rituali Katoličke crkve) Revidirano po Drugom Vatikanskom ekumenskom koncilu, Study editions, 2 Vol. (Collegeville, MN: Pueblo Publishing Company, Inc., 1990) Vol. I str. 405 Hereafter The Rites.

[5] Katekizam katoličke crkve, Paragraf 1263.

[6] Katekizam katoličke crkve, Paragraf1250.

[7] Marko 16:16.

[8] Rimljanima 10:17.

[9] Djela apostolska 16:30-31.

[10] Djela apostolska 16:32.

[11] Ivan 5:24.

[12] «Bishop Brute’s Report to Rome in 1836» (Izvještaj biskupa Brute Rimu 1836.) in Documentary Reports on Early American Catholicism selected and introduced by Philip Gleason, a volume in the Arno Press Collection The American Catholic Tradition, Jay P. Dolan, Advisory Editor (New York: Arno Press, 1978) str. 229.

[13] Ibid., str.229,230.

[14] Ivan 18:36.

[15] John A. O’Brian, The Faith of Millions: The Credentials of the Catholic Religion (Vjera milijuna:vjerodajnice katoličke religije)  (Huntington, IN: Our Sunday Visitor, Inc., 1963,1974) str. 161.

[16] Katekizam katoličke crkve, Paragraf 1316.

[17] Katekizam katoličke crkve, Paragraf1285.

[18] The Rites (Rituali), Vol. I, str. 710.

[19] The Rites (Rituali) «Consecratory Prayer» (Molitva posvećenja), Vol. I str. 711.

[20] Ivan 4:23.

[21] Ivan 6:63.

[22] Martin Farell, The Message of Salvation Revised Edition 19787 (Des Plaines, IL: Fare, Inc., 1968, 1978) str. 85.

[23] Ibid., str. 102.

[24] Ivan 5:25.

[25] Ivan 5:24.

[26] Katekizam katoličke crkve, Paragraf 1285.

[27] Efežani 1:13.

[28] Rimljanima 8:9.

[29] Katekizam katoličke crkve, Paragraph 1532.

[30] Katekizam katoličke crkve, Paragraph 1521. Kosa slova se nalaze u originalu.

[31] Hebejima 1:3.

[32] Rimljanima 3:28.

[33] Efežanima 2:8-9.

[34] Titu 3:5.

[35] The Rites (Rituali), Vol. I, str. 774.

[36] Hebrejima 12:2.

[37] The Rites (Rituali), Vol. I, str. 781, #14&15.

[38] I Ivanova 5:11-12.

[39] Hebrejima 12:29.

[40] Ivan 1:14.

[41] Ivan 1:16.

[42] Otkrivenje 18:12-13.

[43] II Timoteju 3:5.

[44] II Korinćanima 6:17-18.

[45] Ivan 6:37.

Similar Posts